Tvoja sestra, podrška i inspiracija

O, mila moja čarobnice.
Čarobnice ovoga svijeta.
Gdje si nestala?
Nemoj mi reći da nisi vjerovala u ljubav, u princeze, vile i čarobnjake.
Gdje su nestale sve te priče našega djetinjstva?
Vjerovala si u bajke, a onda su ti rekli da je sve to laž. Bacili su ti stvarnost u oči, realnost njihovog života u lice i rekli da staneš; da prestaneš; da odustaneš.

Ostala si tu negdje, na pola priče, na podu, ribajući ga, kad su ti rekli da se džaba nadaš, da princ sa staklenom cipelicom neće doći. Da ne postoji. Da nije on taj koji će ti sreću donijeti.
I bili su u pravu.
Samo su jedno zaboravili da ti kažu. Da on živi u tebi. Ti si sebi sve. Pa i ta maćeha što ti visi nad glavom.

Izbor je tvoj. Da ustaneš. Sada, ovog trena. Da skineš rite sa sebe, da očistiš sav pepeo sa lica. Da obuješ svoje najljepše cipelice i da kreneš. Da napraviš taj prvi korak. A sve ostalo će da dođe samo od sebe. Vile i čarobnjaci čekaju da ti se pridruže, da zajedno stvarate neke nove priče. Da zajedno stvarate srećan kraj tvoje priče.

Probudi se, princezo. Ne čekaj princa. Možeš ti to sama.
Dosta si spavala.
Ovom svijetu su potrebne probuđene ljepotice.
Vrijeme je za neke nove bajke.
Tvojim životom ispisane.